|
|
| < | travanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
... Ja sam za vas samo još jedna sjena...
... Možete me zvati Zaboravljena...
... Ja sam samo još jedna koja je propala...
... Ipak za mene nitko ne mari...
... Neka... Meni je dobro samoj!...
... Godina imam koliko želim imati... Trenutno 666...
... Ako mi je zvijer jedini prijatelj... neka... Urezano mi je to u vrat...
... Ne osjetim bol... Tako da samo još jedan moj rez ništa ne znaći...
... Neka...
- Pustiti...Iako bi svirala Heaven Torn Asunder, ali nema na serveru.
New post... Just to express my feelings. Depression...
Zašto uvjek ja ostanem zakinuta za sreću? Sama sam si kriva, usprkos tome što uvjek imam optimistično razmišljanje.
Sve me to jebački ubija.
-Kako se osjećaš?
-Povrijeđeno.
-Ponovno?
-Što želiš?
-Od tebe praviti budalu i na kraju te pustiti da padneš u duboku tamu.
-Pa, hvala... Recimo da se nadam da tamo ima komada...
-Za tebe nikad!
-Zašto?
-Pogledaj se! Nitko ne želi blijedu dugokosu gotičarku koja samo bruji o smrti i nije društveno raspoložena.
-Pa hvala mama što si mi otvorila oči, hvala...
-Nema na čemu zlato(fake smile)! A sada odi pospremi sobu.
-Puši kurac (nagli okret i odlazak).
Nadam se da vidite koj je moj dijalog. Naravno to nije istina, smišljeno je. Jer moja mama uvjek optimistično gleda na mene, očito uzalud.
Na ovom svijetu više nitko ne voli, ne pokušava pobjediti... Nitko, uzalud...
Jedino što me veseli su moji prijatelji koji polako postaju odvratni. Djetinjasti su, obične tračbabe... A o povjerenju da ne govorim, ništa im se ne može reći, samo me ismiju. Jebiga, nek se mažu kiselim krastavcima!
For now just waiting for the dark side...
- za potpuni doživljaj pustite!
... Stojim. Ispred mene odvija se apokalipsa. Iza mene se skupljaju anđeli.
Osjećam se tako usamljeno a opet tako sretno. Ravnodušna sam. Ovaj svijet propada. Nije me briga. Pali Anđeli padaju sa litice... U beskonaćnost. Kada bih barem i ja mogla. Ispod oka mi se nešto pojavljuje... Tetovaža... Peče. Ornamenti mi se počinju stvarat po cijelom tjelu. Počinju mi izbijati krila. Velika crna krila. Prljava bijela plahta pada s mene. Napokon slobodna svih grijeha a opet zarobljena u njihove posljedice. Gledam u crveno nebo... Crveno kao vatra... Vatra koju osjete duhovi vitezova što se bore u bitci.
Pokušavam trčati prema rubu. Ne mogu, kao da sam lancima zavezana. Jesam...
Gledam prema mjesecu. Mjesec je žut. Žut kao cvijet u proljeće. Guši me, guši me pogled na njega. Padam na koljena. Srce mi počinje brže kucati. Osjećam kako mi se žile stežu. Krv brže teće. Kao da pokušava pobjeći iz mog tjela. Kroz stare posljedice samoozljeđivanja na rukama mi počinje curit krv. Otvaraju se. Zjenice mi se prširuju. Žilice u očima postaju crvenije. Pucaju.
Grebem se po nogama, po licu. Takav pritisak. Ubrzano dišem. Nisam jedna od njih... Nisam još pala...
Nažalost...
Post scriptum- a jebiga, tak sam se zaželjela tih kolačića.
Jas se javljam da sam još živa(na čondinu žalost). Ne stignem baš pisat.
Zato vam evo jedan spotić od Bodoma. Gledajte i učite od mene što je to glazba!
pozz
Obavezno pustiti...
Neki mi je sjeban dan... Totalno.
Sa onim tipom sam se par puta pohvatala tek toliko da vidim kakav je... Kod mene ljubav ne postoji. Ja nemam ni tračak ljubavi u sebi.
A jedino što me brine ovih par dana su duhovi.
Roštala sam malo po internetu i čitala priče o njima.
Otvorila sam onu staru knjigu koja sam nasljedila od bake (knjiga je stara preko 100 godina)... Sjetila sam se bake (i to je jedino moje sjećanje uz koje osjetim toplinu oko srca)... Ne fali mi. Ali sam ja s njom u kontaktu, jako često. Ona nije više na ovome svijetu.
I jako mi je drago što mi je dala tu knjigu jer u njoj imam molitvu kojom ju mogu prizvati. A u toj knjizi ima svega, od sotonskih molitvi do Božijih. Ima i svakakvih priča o duhovima. I to je jedan jako znaimljiv pojam. Jer duhovi postoje! To je sto posto.
O tome bih mogla cijeli dan pisati...Ali neki drugi put jer sad nemam cajta već za 1 h idem do grada.
Samo bih htjela spomenuti reproduciranje smrti nespokojnih duhova.
Npr koji su poginuli u ratu.
Ima u Češkoj jedna gora Biden (ili tako nešto). Na njoj su u ratovima sa Turcima (u srednjem vijeku su kosili sve pred sobom) pobili sve Zdenekove vojnike koji su se borili do posljednjeg daha. Biden je ostao pust i sam, a ostali su samo ostaci tijela ratnika.
Nakon dosta godina su se Česi vratili i naselili ponvno Biden, i išli postažiti barem ostatke svojih bližnjih. Nisu našli ni konjeve kosti. Sve je bilo pusto.
No otkad su došli, znali su čut topot konja, uzvike ratnika... No nikad nikoga nije bilo. Tako je jednom prilikom jedan pastir paseči ovce navečer shvatio da nema jednog ovna... I otišao ga je potražiti. Naišao je na vojsku... Bili su kao ljudi, ali čudni. Ali mu je odmah bilo jasno da je to pokojna vojska Zdenečka Z.
Vojska se je pripremala za novu bitku. Te mu je u jednom trenutku jedan vojnik stavio ruku na rame i rekao "Reci svome narodu da se ne boji! Borite se za svoju domovinu do posljednjeg daha kao što smo se mi borili. Ali kada vam bude potrebno, znajte da čemo vam mi pomoći!"
...
I tako je sve prošlo. Pastir se vratio kući nakon godinu dana iako je mislio da je samo jedan dan bio...
To je ustvari legenda... Ali je po mome istina!
Kad stignem ću vam napisat još jednu sličnu pruću samo iz drugog svjetskog rata sa Japancima.
Pozz do onda!
ZA POTPUNI DOŽIVLJAJ!- pustite
Vidim da blog nije baš slavno počeo. Tu su mi neke kurve došle srat... Ma, nedam se zamarat. Nisam tak nisko pala ko ona.
Bah!
Jučer sam kao i obićno otišla malo van. Vidjet koga ima, što se kome dogodilo o ostatak priče.
No, bio je tamo jedan tip koj mi je odmah zapeo za oko. Ponajviše njegova duuuga smeđa kosa.
Cjelu večer smo se pogledavali. Iako me nije zanimao kao dečko, jer takva sentimentalna sranja ja ne podnosim. Već sam kod njega osjetila nekakvu vibru. Čudnu... Onak... Čak bih to povezala sa onim drugim, mojim svijetom.
Kako je vrijeme odmicalo, približio mi se te smo se upoznali. Iako ja obićno nisam prijateljski raspoložena, niti volim stvarati nova prijateljstva. Ali to radim da mi nebi bilo dosadno na ovom svijetu.
Simpatičan je. I nakon dugo vremena sam se nasmijala a da nije bilo sarkastično. Ljudi govore da je on čudan, kao ja. No ja to nisam primjetila već sam našla zajednički jezik s njime. Znaći da je valjda istina, lol.
Opet mi jučer nije bilo dobro. Valjda previše alkohola na manjak krvi. Vjerojatno...
Nije me briga za zdravlje (mislim zbog alkohola i droge).
Jer tak i tak kada čovjek umre... Umre samo tijelo a duh ode na onaj svijet.
A ovime ću taj proces samo ubrzat.
Jedva čekam da se to dogodi da kao duh mogu ić po svijetu i plašit sve koji su me nervirali ili me vrijeđali zbog toga kakva jesam. Prvo je na redu Čonda, jer se trenutno nje sjećam. Ipak nisu moji prijatelji okrutni i umišljeni ko ona da me počnu bez razloga vređat.
Čonda znaj da od dana kad ja umern nećeš više mirno spavat (nečeš uopće spavat!).
Stoga bi vjerojatno to bilo to za sad.
R.I.P. do onda!
Idem si ja malo skupljat čitatelje, lol!
-Pustite
Svi svoje prve posteve nazivaju ovako, stoga sam i ja.
Ne znam još točno o čemu ću pisat na blogu. Ali nije me briga ako vam se svidi.
Ne tražim ikoga da mi se uvlači u dupe. Ime vam neću reći, ni odakle sam, ni koliko imam godina... Ja sam u svojem svijetu i ja ne živim ovaj normalni život. Već znam za svijet fantazije, onaj drugi svijet... Ja ga volim!
Taj svijet se ne može samo tako opisati, već se mora otkriti!
Vrjedi živjeti, ali samo zbog toga što dolazi na kraju... Mog svijeta...
I vrjedi se napatiti u životu da bi se došlo na tu crnu stranu.
To bi valjda bio taj prvi post...
Do sljedećeg!
R.I.P. sa one crne strane
